Vilko Marković
Druženje s Cessnom
Drugi dio
Prag, Letnany (LKLT)

Ožujak je. Vrijeme idealno za letenje po Europi, kaj ne ? Idemo žena i ja kćeri Ani za Prag. Ista priča; 10.000 feeta iznad oblaka, sve u redu (03:00). Slijećemo na travnati aerodrom Letnany pored Praga, ali je u lošem stanju. Jedan dan idemo žena, kćer, njena albanska prijateljica i ja na izlet avionom u Karlove Vary (LKKV) (0:44). (Slika 7) Dobri stari češki aerodrom, blizu grada. Dolijeće puno Rusa. I inače su Karlovy Vary opet postali ruska enklava kao za vrijeme carske Rusije. Više se ne vraćamo na Letnany, već na Ruzyne. Gužva na aerodromu, ne može mi dati clearance za slijetanje, pa me šalje od jedne do druge VFR Reporting točke. Sam bog da imam Bottlang uz sebe i VFR APPROACH CHART. Bez nje bih bio bogec bistrički. To je bio vrlo neugodan osjećaj, jer letiš s tri putnika u blizini ogromnog aerodroma, kojeg itekako vidiš, i gdje letiš od jedne do druge točke u par minuta, a jedva ih pronalaziš. Najviše paziš da si na dovoljnoj udaljenosti od piste. Čudim se da moj GARMIN 1000 ima milijune korisnih informacija, ali nema VFR REPORTING POINT-e na aerodromima. I nitko mi ne zna objasniti zašto to većina GARMIN-ovih GPS-a nema, osim 513-ice.

Povratak za Zagreb. Najavljuje se loše vrijeme. Mi navrat-nanos jurimo na Ruzyne i po gasu. Mislim si ja da ću napraviti kao i prije – kroz oblake na 10.000 feeta i onda let iznad njih. Ali sad smo ipak dvoje, Cessna sporije penje, mlijeku nikad kraja. Gledam ja upornice – na njima sloj leda. Mi na 10.000 feeta, a još uvijek smo u mlijeku. Led na upornicama sve deblji. Kuda sada, gore ili dolje ? Tko zna koliko je još debeo ovaj sloj oblaka, ajmo dolje. A i vanjska temperatura je debelo ispod nule. Leda sve više. Idemo u strmopizd, temperatura se diže i led se počinje otapati. Ali sad nastaju drugi problem. Na 6.000 feeta je vidljivost OK, ali komadi leda otpadaju s upornica i elise. Kao da nas netko gađa kamenjem. Sve oko nas lupa od udaraca, a bočni vjetar udara i do 50 čvorova. To još nisam vidio i čuo. Avion težak tonu trese se kao šiba na vodi. U odnosu na kurs stoji 45 stupnjeva ukoso, kao oni stari Čazmatransovi autobusi. Autopilot sve drži, a ja jedva pogađam prstima gumbe na panelima od velike trešnje. I tada radim drugu grešku toga dana. Umjesto da se spustim na 3.000 feeta i zaobiđem u širokom luku Alpe uz puno slabiji vjetar, ja ostajem na 6.000 feeta uz opaki bočni vjetar. I tako do Graza. Tu je već puno bolje, vrijeme sunčano, vjetar oslabio. Doma smo, uh. Ne volim se toga ni sjetiti. Žena je rekla da nikad više ne ide samom u avion. Ipak se predomislila. Cessna je ipak super avion.

Graz (LOWG) i Venecija (LIPV)

Travanj je mjesec za jedan u nizu servisa, koje moram obaviti u Grazu.Tu sam već pomalo doma. Aerodrom u Grazu je možda čak malo veći od zagrebačkog, ali i puno moderniji. Imaju dobar servis za generalnu avijaciju, a i vrlo laki transport do samog grada. Na raspolaganju su redovna autobusna linija i obližnji mali željeznički kolodvor, preko kojeg prolaze i vlakovi za Zagreb. To je jedan od rijetkih aerodroma na kojima sam bio, a koji je tako dobro i jeftino povezan s centrom grada. Ta povezansot je, zapravo, daleko najveći problem u avijaciji. Na taj transfer potrošiš i mnogo novaca i mnogo vremena. Na primjer, Dubrovnik ili Sopron.

Već prije sam slijetao na Graz, a još i puno puta nakon ovog leta zbog održavanja aviona i svaki put mi je to bilo pravo zadovoljstvo.

No, taj put je bilo zanimljivo po nečem drugom. Na servisu sam bio brzo gotov i nisam se iz Graza vratio u Zagreb, već sam odlučio taj isti dan odletjeti u Veneciju. Rečeno-učinjeno. Trebalo mi je 01:33 do malog venecijanskog travnatog aerodroma na otočiću Lido. U blizini je bilo pristanište za vaporeto i ja smo već iza podneva bio pred bazilikom sv. Marka. (Slika 8) Ugodna šetnja Venecijom, ručak, piće i povratak na Lido. Ne daju mi izravan let za Zagreb, jer Lido nema carinarnicu i graničnu kontrolu, pa za izlazak iz Europske unije moram izabrati aerodrom sa svim tim službama. Nema mi druge već sletjeti u Portorož, a iz Portoroža u Zagreb. Koji gušt, koja avantura ! U jednom danu sam bio na relaciji Zagreb-Graz-Venecija-Portorož-Zagreb i za sve to mi je trebalo 04:09.

Beograd (LYBE)

 

Pero Krnjaić je i pored određenog straha ljubitelj letenja. Odlazimo u Beograd (01:53). Opet jednodnevni izlet. Uvijek spajamo ugodno s korisnim. Perin rođak nas čeka na aerodromu „Nikola Tesla“. (Slika 9) I danas pogledam fotografije s tog izleta – Kalemegdan, šetnja Knez Mihajlovom. Nisam dugo bio u Beogradu, od prije rata kada sam poslovno bio često. Drag mi je taj grad. Jedino me pomalo muči da te neki lokalni pacijent ne udavi i ne izvrijeđa. No, velika većina je ljubazna. Puno ljubaznija nego bi to Srbi doživjeli u Zagrebu, kad bi kojim slučajem uloge bile izmijenjene.

Bologna (LIPE)

Taj travanj 2007. vjerojatno nisam izlazio iz aviona. Jedino se ne sjećam da li sam u njemu i spavao.

Pa ja moram odletjeti u Bolognu. Tu se već mora najaviti let samom aerodromu, jer moraju rezervirati parkirno mjesto. Meni su faksom javili da ne mogu sletjeti u Bolognu kad sam ja već bio debelo u zraku. Let je na ruti Zagreb-Karlovac-Rovinj-Jadransko more-Bologna (01:55). Iznad mora baš i nije previše ugodan.

Razgledao sam grad u kojem je u srednjem vijeku formirano prvo sveučilište na svijetu. Prepun je povijesnih i drugih kulturnih zanimljivosti. Bella Italia (Slika 10). Naišao sam na bar i trgovinu s delikatesama u kojem si naručiš prekrasnu porciju pršuta, suhomesnatih proizvoda i vina. (Slika 11) I to ne za prevelike novce. To mi je došlo kao kec na desetku.

Skoplje (LWSK)

Prije rata sam i u Skoplju bio puno puta poslovno. Često puta smo letjeli s JAT-om. Ovaj put sam išao posjetiti svog jako dobrog prijatelja Kostu Spirova. Nekad (a i sad je)  predstavnik moje bivše firme ELEKTRO-KONTAKTA iz Zagreba. Ljudina i pol. Za njega me veže toliko dragih uspomena, da se i dan-danas rado toga sjetimo i smijemo.

Leti se malo zaobilazno preko Niša, jer NATO ne dozvoljava tranzit preko Kosova (03:15). Na Petrovcu me čeka Kosta (Slika 12). Ali Petrovec više nije Petrovec, već „Aleksandar Veliki“. Malo se čudim, jer sam siguran da Makedonce već i zbog tako pretencioznog naziva glavnog aerodroma neće Grci priznati još koju godinu. Valjda Makedonci znaju što rade. Nadam se.

Neću sada ulaziti u doživljaje u Skoplju i okolici s Kostom, jer bi neki ili neke to mogli krivo protumačiti. Ali s Kostom je uvijek tako. Kosta je nepredvidiv. Kaže: „Ajmo zajedno u Beograd.“ Tamo je sajam, a i prijatelj Branko Žiža s ELEKTRO-KONTAKTOM. Zaboravio sam Kosti reći da se još u Skoplju pomokri. Let je trajao 02:22 jer smo imali jaki nosni vjetar. Beogradska nas kontrola šalje nad Smederevo za ILS APPROACH, a to traje i traje sa 110 čvorova brzine. Kosta mi je već pred Beogradom poplavio od muke. Govorim mu ja: „Ovo ti je dokaz da u tim godinama imaš još uvijek dobru prostatu“.

Nîmes (LFTW) i Cannes (LFMD)

Krajem svibnja sam odlučio odletjeti u Francusku na par dana. Ruta napravljena i u 07:00 po lokalnom vremenu sam poletio s Plesa. Nakon 02:49 sam sretno sletio na veliki aerodrom u Genovi (LIMJ). Mali predah, gorivo i let do Nîmesa (02:01), zapadno od Marseilla (Slika 13). Francuski policajci ili carinici (sam bog zna šta su bili) ne mogu doći k sebi. Pet puta pitaju odakle sam doletio, zbog čega i što imam sa sobom. Pretražili su cijeli avion.

Rent-a-carom sam dva dana obilazio Provansu (Slika 14). Već sam prije bio ondje pa sam sada s veseljem ponovno utvrđivao gradivo. Provansa je sublimat ljepote. Osim toga, puno mi je lakše se snalaziti zbog poznavanja jezika, pa se osjećam, sve u svemu, kao kod kuće. Samo na brzinu da spomenem močvare Camarguea (Slika 15), antički grad Arles (Slika 16), papinski grad Avignon, ogromni rimski akvedukt Pont du Grad (Slika 17), Nostradamusovo rodno mjesto St-Remy-de-Provence i tako dalje. Mogao bih tamo ići stotinu puta i svaki put bih sigurno otkrio nešto novo.

No, najavljuje se loše vrijeme. Polijećem za Cannes s namjerom da ostanem dok to ne prođe. Let kroz rupe u oblacima. Relativno ugodno. Ali je kanski aerodrom Mandelieu (LFMD) preopterećen jer se baš održava filmski festival, pa su sve moguće filmske zvijezde doletjele svojim avionima. Takvu zbrku na prilazima pisti nisam još vidio. U par minuta slijeće i polijeće neki avion. Najčešće neki jet poznate zvijezde. Aerodrom ima dvije piste, veću 17-35 i manju 04-22. Mene šalje za slijetanje u 17, a puše jaki istočnjak. Vidim da ne bude dobro jer me nosi u desno. Jedva kontroliram avion. Dodirujem pistu, ali avion ne mogu više. Vjetar me nosi izvan piste. Završavam, srećom, na travi. Pita me kontrola da li je sve u redu. Odgovaram potvrdno, jer bih si navukao sto problema, a i aerodrom bi bio možda zatvoren. Uostalom, nisam osjetio nikakv udarac ili drugu štetu.

Stižem u zao čas. U gradu nema ni pasje kućice za prespavati, a kamo li krevet. Moram za Zagreb. A oblaci već vise na okolnim brdima. Zovem panično Damira Horvata da pogleda vrijeme na ruti. Ne može, jer nema pristupa tim internet stranicama. Koma ! Ipak riskiram i predajem plan leta izravno za Zagreb. Kontrolni toranj me opet upućuje na stazu 17, a vjetar puše još jače. Poučen lošim iskustvom kod slijetanja, odbijam stazu 17 i tražim za polijetanje stazu 04, jer će mi barem bočni vjetar biti neusporedivo manji. Kontrola pristaje. Ali sve do iza Nice letim na 500 feeta iznad mora, jer je u blizini veliki aerodrom u Nici, a i naoblaka je niska i pada kiša. Nakon toga se penjem na veću visinu i izravno preko Ligurskog mora prema Italiji. Kiša lijeva kao iz kabla. Valjda Cessni to ne smeta. Sjećam se riječi Marijana Picaka da joj kiša ništa ne može, već samo zamrzavanje. Tko će pogledati na karti može vidjeti da je to bilo 33 minute leta iznad sinjeg mora po prolomu oblaka. Još jednom dokazujem da ili sam lud ili ne razumijem o čemu se radi.

Od Cannesa do Zagreba sam letio 03:42 i to mi je do tada bio najduži let. Odnosno do 11.8.2009. Ali o tome poslije.

Grčka 2007.

I tada je došao lipanj 2007.g. Do tada najkompleksnije i najzanimljvije putovanje. Već se može shvatiti da je i to bila jedna od mojih omiljenih destinacija. A i Laci i ja smo se u prethodnom posjetu Grčkoj 2006.g. zavjetovali da ćemo se vratiti, ali s našim avionima. Putovanje je počelo 20.lipnja, a završilo 26.lipnja. Sletjeli smo na 9 stranih aerodroma i Dubrovnik u povratku. Preletjeli smo 19 sati i sam dragi bog zna koliko milja.

Kad je na putovanju kombinacija Laci-Vilko jasno je da ćete moći pročitati samo manji dio doživljaja. No Laci i ja znamo ostalo, imamo poneku fotografiju i hrpu uspomena. I tako to mora biti.

Iz Zagreba smo poletjeli oko 10 sati s adekvatnim ispraćajem !!! U Nišu (LYNI) (Slika 18 )smo morali dotočiti gorivo i u Solunu (LGTS) smo bili nakon ukupno 4 sata leta. Let iznad makedonskih planina je impresivan, a prilaz solunskom aerodromu pomalo zaobilazan, tj. od točke do točke. Solun je veliki aerodrom s dvije unakrsne piste (Slika 19). Tu počinje i naše upoznavanje s grčkim zrakoplovnim običajima. Pogotovo s onim birokratskim dijelom. Danas, kad slušam o grčkim problemima i njihovoj izbirokratiziranosti, sjetim se svega onog na tom putovanju što nam je usporilo procedure handlinga, pa smo na aerodromima znali čekati satima, a da nismo znali zašto. Popunjavanje hrpe nepotrebnih papira (Slika 20) hodočašćenje od jedne do druge kancelarije, loš engleski, neimanje pojma što dalje raditi s nama (a svaki dan im dolaze avioni generalne avijacije). Danas shvaćam ono što sam prije tri godine vidio. Ali su mi Grci, a pogotovo Grkinje i nadalje silno dragi i sigurno ću još koji put biti njihov gost.

Puno smo vidjeli u Solunu. Navečer smo bili preko preporuke i na koncertu vrlo poznate grčke pjevačice Glykerije (Slika 21). Nenadani, ugodni susreti su nas pratili cijelo vrijeme boravka u Grčkoj, pa ni Solun nije bio izuzetak.

Drugi dan letimo uz istočnu grčku obalu do otoka Mykonosa (LGMK) (02:16). Prozirno, tirkizno more, pa nebrojeno otoka i otočića ispod nas (Slika 22), vjetroelektrane po vrhovima brda (Slika 23). Mykonos je otok iz skupine Ciklada i vrlo je mondeni otok (Slika 24). Svatko od celebrityja koji drži do sebe dođe do Mykonosa svojom jahtom ili jetom (Slika 25). Velikih cruisera je kao u priči, slično kao ispred Dubrovnika (Slika 26). Hotel u kojem imamo sobu ima svoj bazen u kojem imamo vremena uživati (Slika 27) Grci su u tome majstori. Uzimamo skutere i krstarimo po otoku. Toliko lokalnih obiteljskih crkvica nismo, a mislim i da nećemo vidjeti više nikada u životu. Laci si je kupio ručni sat, a uspostavili smo i dobre odnose sa švicarskom konfederacijom. Nisu članovi Europske unije, ali neka, zlu ne trebalo.

Treći dan je rezerviran za susjedni Paros (LGPA) do kojeg nam treba samo 21 minuta (Slika 28) Stari Paros je postojbina naših Hvarana iz Starog Grada. Još i danas se njeguju veze otoka Hvara i otoka Parosa, koji je i dao ime našem Hvaru, odnosno antički Pharos. Parikia ili Paros je glavni grad otoka. Ima crkvu i još ponešto (Slika 29). Tipični grčki otočki gradić (Slika 30). Primijetili smo da tamo rade i neke mlade Bugarke (Slika 31). Što ćete ? Globalizacija.

U Grčkoj je često običaj da gradovi imaju po dva imena. A razlog tomu je milenijska povijest Grčke. U tako dugom razdoblju su se imena ponešto modernizirala ili iz nekog drugog razloga promijenila, pa su ostala dva naziva, stariji i noviji. Kad smo već kod lingvističkih pitanja dobro je znati da Grci sebe i danas zovu Heleni, a jezik helenski. Nazivi „grčki“ u svim oblicima su im dali stari Rimljani. Ali i taj grčki jezik se danas dijeli na tzv. Dimotiki (govoren u dnevnoj uporabi) i Katharevousa (jezik znanosti i sl.).

Na Parosu se nismo zadržali već smo poletjeli prema mitskom Santoriniju (LGSR) (00:26) (Slika 32). Kažu neki znanstvenici da bi ostaci današnjeg Santorinija mogla biti nekadašnja Atlantida (Slika 33). Sigurno je jedino da je otok eksplodirao oko 1500. godine prije nove ere i uništio minojsku civilizaciju ne samo na Santoriniju, već i na Kreti. Grad Fira se smjestio na rubu vulkana ili kalderi (Slika 34). No, tako smjeli smještaj jednog grada na gotovo okomitim liticama kaldere zaslužuje duboko divljenje (Slika 35).

I na aerodromu Santorini se stvar zakomplicirala s administracijom. Ja sam ostao rješavati problem, a Laci je otišao do aviona Već dok je i Laci bio prisutan je atmosfera bila pomalo nabrijana. Budući da mene nema i nema, zove Laci panično gdje sam, a ja mu brzo odgovaram: „Dobio sam pravo na samo jedan telefonski poziv. Zovi odmah mog odvjetnika Štefanovića. Ne smijem ti ništa više reći“. S obzirom na atmosferu (Slika 36), Laci bi to i napravio, da tog trenutka mene nije dovezao na stajanku bus iz kojeg izlazim sa širokim osmjehom. Morali smo na neki način malo kanalizirati taj nepotrebni davež aerodromskih službenika.

Iza toga slijedi let prema mitskom otoku Kreti, u grad Iraklion (LGIR) (00:39)..

Sletjeli smo na aerodrom Iraklion. Isto je tako ogroman, kao i solunski, jer turistima ovdje ni kraja ni konca. I ovdje imamo ponudu za asistenciju za snalaženje po Kreti, ali smo zaključili da ćemo moći i sami. Tu smo uzeli rent-a-car, jer je otok prevelik za neki drugi prijevoz.

Ostajemo dva dana. Tko ne zna mit o Dedalu i Ikaru. Dovoljan razlog za posjet minojskoj palači u Knososu (blizu grada Irakliona) (Slika 37), koja se spominje uz Dedala i Ikara. Barem u onom dijelu da je Dedal bio konstruktor palače. Bili smo očarani mjestom na kojem je čovjek prvi put, barem i u mitskoj mašti, poletio u visine (Slika 38). Pa onda nije nimalo nevažna stvar da se u palaču u Knososu ponovno nađu dva pilota. Samo sad se zovu Laci i Vilko i ne lete samo u mašti, već se znaju vinuti u plavetnilo. A gledati u tom plavetnilu onaj drugi avion je ono što ja zovem ljudskim privilegijom (Slika 39). I sad mi tu fali pjesničkog dara da uopće opišem taj osjećaj kad vidiš prijateljev avion uronjen u plavo, a ispod njega otoci i more (Slika 40). To je drugačiji osjećaj kad vidiš pored sebe drugi avion (Slika 41). Jer kad si sam naravno da sebe ne možeš vidjeti i smjestiti u prostoru. Zato ovaj drugi avion služi kao alter ego (Slika 42).

Na Kreti doživljavamo puno slika, zvukova, događaja, susreta, otkrivanja tajnovitih uvala s domaćim restaurantima, večera s lokalnim specijalitetima, kupanja, arheologije, razgovora, vožnje otokom (Slika 43). Mnogi ljudi to ne dožive tijekom puno godina svog života (Slika 44). I to je naš privilegij. Na Kreti, osim Knososa, je vrlo važan i minojski antički lokalitet Phaistos (Slika 45). Posjet tome mjestu će mi vjerojatno ostati u sjećanju zauvijek. To je mjesto velike energije, tu su antički misteriji ostali lebdjeti u zraku. Mediteransko sunce ih samo iznova i iznova potvrđuje. Jedan dubok dojam Phaistos ostavlja na svakog posjetitelja, jer oni koji ga dođu posjetiti su vjerojatno sudbinski pozvani da tu međusobne izmijene energiju. Ostaje mi duboko uvjerenje da su antički Krećani ovdje prije 3.500 godina imali spoznaje, koje im prirodna katastrofa 1500. godine prije Krista oduzela. U zraku je ostalo samo duboko senzitivno polje.

Prije nego zaplovimo prema otoku Rodosu, na aerodromu u Iraklionu smo prošli opet kroz sito i rešeto grčke aerodromske birokracije. Laci je u jednom trenutku, sav izbezumljen, oteo gospođi njenu malu bocu s vodom i nadušak je popio (Slika 46). Ja sam prvi mah pomislio da to radi iz protesta, jer nas je oderala za landing i handling. Ali sam onda shvatio da je jadnik dehidrirao od silnog čekanja i više nije mogao kontrolirati svoje postupke.

A onda smo dobili kompenzaciju. Let od Irakliona do Rodosa (LGRP) (01:52) je bio jedan u najupečatljivijih. Letjeli smo uz sjevernu obalu Krete i razgledavali čarobne uvale, sela, plaže (Slika 47). Pa onda let prema otocima Kassos i Karpathos. Oba imaju aerodrome.

I jedna mala digresija. Mreža grčkih otočkih aerodroma je upravo očaravajuća. Imaju nekoliko zajedničkih osobina koje je vrijedno spomenuti. Svi aerodromi na koje smo slijetali Laci i ja (a i oni na koje sam ja slijetao 2009.godine) su betonski i najčešće dovoljno veliki da na njih sleti Airbus. U pravilu su dobro postavljeni što se tiče ruže vjetrova. A ono što je svakako najzanimljivije je to da su gotovo neprimjetno smješteni u blizini gradova. Ja sam znao reći da, ako nema taksija, možeš gotovo pješke otići do centra grada bez nekog prevelikog napora. Naglašavam da su to najčešće velike piste s manjim zgradama, ali i ima zgrada tipa našeg Krka, u kojima možeš smjestiti nogometno igralište, a nepotrebno. I Grci imaju svoje Obrovce.

Na žalost, od Rodosa nismo vidjeli ništa više od aerodroma (Slika 48), jer smo tu doživjeli kulminaciju grčke zrakoplovne neorganiziranosti. Satima smo sjedili malo na aerodromu, malo u obližnjem restoranu i nešto čekali (Slika 49). Pokušali smo stupiti u kontakt s nekim od atenskih aerodroma, ali je sve bilo previše skopčano s vojskom, pa smo odlučili da dan završimo na malom aerodromu Ikaros (Slika 50), sjeverno od Atene. Let je trajao 02:56 i sletjeli smo u sumrak. Vlasnik betonskog aerodroma, smještenog usred obrađenih polja, je bio simpatični Grk (Slika 51), koji nas je čak ljubazno odvezao u grad Halkidu, gdje su prespavali. Grad Halkida (Slika 52) povezuje otok Eubeju s kopnom i veliko je turističko središte. Tako da smo navečer prošetali kao da smo u Opatiji, a ujutro krenuli natrag prema Ikarosu.

Na ruti do otoka Krfa (LGKR) (02:04) smo iskoristili priliku za nadlijetanje jednog od najvažnijih antičkih lokaliteta – Delfa (Slika 53). Godinu dana ranije smo pješke obišli Delfe, vidjeli da prastaro proročište i dan-danas ima mističnih moći, jer nas je u jednom trenutku okružilo vreteno zračnog vrtloga. Ja sam ga tada s ushitom snimio i video-kamerom. Naravno da smo obišli sva važna mjesta, jer Delfi i nisu tako veliki. A sada smo imali priliku i nadletjeti ih. Napravili smo nekoliko krugova i podsjetili se svih detalja iz lanjskog posjeta. Poseban je užitak kada iz zraka možeš gledati nešto što ti je i sa zemaljske perspektive poznato i drago (Slika 54).

Impresivan doživljaj pruža i veliki most koji povezuje kopno i poluotok Peloponez kod grada Patrasa (Slika 55). Godinu ranije smo preko njega prešli busom, a sad lebdimo iznad njega i gledamo ga u punoj ljepoti. Vidimo ga cijelog, vidimo ga smještenog i usidrenog, vidimo ga onako kako se gledaju makete u muzejima i galerijama. S visoka. Iz aviona i liči na ogromnu, veličanstvenu maketu (Slika 56).

I Krf ima krasan aerodrom. Njegov smještaj je vjerojatno jedan od najzanimljvijih. Kako ne bih nepotrebno trošio riječi, predlažem čitatelju da baci pogled na fotografije i sve će mu biti jasno (slika 57),(slika58),(slika 59).

I ovdje šetnja turstičkim gradom, pa najam skutera kod Lacijevog prijatelja (Slika 60). Jer Lacije je ovdje kao doma. Kruže i neke nepotvrđene priče da je Laci ovdje doživio i vrlo veliku i burnu sentimentalnu avanturu. Zli jezici su iz toga svašta iskonstruirali. Ali mi, koji poznajemo Lacija, smo odmah znali da to nije istina. Ili možda je. Pa i Laci je samo čovjek od krvi i mesa. Bolje da ga više ne hvalim.

Obišli smo nekoliko prelijepih pješčanih plaža na zapadnoj obali Krfa (Slika 61) i (Slika 62), malo se okupali i počeli s pripremama za povratak doma.

Let prema Dubrovniku je trajao 02:04 i bio je pomalo zastrašujući, jer smo ušli duboko među albanske planine (Slika 63). Letjeli smo kroz uske, gorske klance južne Albanije i taj let nije bio baš preugodan. A tada, kod grada Vlore počinje velika ravnica i mi nastavljamo prema Dubrovniku.

U Dubrovniku slijedi mali odmor i dotakanje goriva. I tada počinje najgori dio puta. Laci je letio uz obalu, a ja uz bosansku granicu. Takve udare vjetra je vrlo teško doživjeti u letenju. Meni inače treba iz Dubrovnika oko 2 sata leta. Ovaj puta sam letio 20 minuta duže !!! jer je avion poskakivao kao igračka.

Ali ništa nije moglo više uništiti jedno nezaboravno putovanje. To su bili događaji koje ću pamtiti cijeli život. Još se i danas, nakon više od tri godine, mogu sjetiti osjećaja i misli koje sam u pojedinim trenucima imao. Osjećam ih kao upečeni žig na koži. Dovoljno mi je da pogledam poneku fotografiju i mogao bih ispričati cijelu priču, u detalje.

I kao što rekoh na početku, mogu vam ispričati samo samo manji dio doživljaja. No Laci i ja znamo ostalo, imamo poneku fotografiju i hrpu uspomena. I tako to mora biti.