Danas 10.6.2015. ispratili smo našeg Vilija. Ceremonija je bila neizmjerno tužna, ali istovremeno i puna pijeteta i ponosa na to što smo bili počaščeni time da smo ga poznavali i djelili s njim naše živote. Naše riječi oproštaja pročitao je iskusni glas profesionalnog spikera gospodina Dubravka Sidora koji je svojom bojom glasa, dikcijom i nastupom dodatno digao simboliku i dao snagu našim riječima. Koristim i ovu priliku da mu se zahvalim na tome jer su naša grla bila puna tuge i bilo tko od nas proplakao bi nakon prve rečenice. Evo teksta u cijelosti :
DRAGA OBITELJI, POŠTOVANI PRIJATELJI I SVI PRISUTNI
Teško je u trenucima tuge i boli kada se srce slama, a dah zastaje, naći prave riječi oproštaja od rijetke i plemenite osobe kao što je bio naš Vilko. Trenutak je to velike boli koju je izazvala nenadana smrt, kada se gubi supruga, oca i prijatelja s kojim se dijelilo nezaboravne trenutke druženja i uživanja u čarima letenja. Da, Vilko je bio poseban, pomalo zagorski buntovnik iz Lepoglave i nesebični borac za dobrobit društva!
Volio je to plavo nebo, a ljupki dodiri modrih visina su ga opijali do te mjere da se u tom zanosu ljepote potpuno predavao te je i svoj život nebu poklonio.
Iskra ljubavi za letnjem probudila se davne 1998 godine kad se i pridružuje prvo aeroklubu Ivanić. a kasnije i aeroklubu Dubrava. Svojim dolaskom ostavlja dubok organizacijski i kolegijalni trag u našim klubovima, prihvača se i predsjedništva u aeroklubu Ivanić , gdje se pod njegovim vodstvom događa strahoviti napredak u aktivnostima i druženjima sa pilotima iz cijele regije.
Bio je pilot posebnog kova. Njegov instruktor letenja u Avio klubu “Zagreb” koji ga je školovao i uspješno obučio za športskog pilota, rekao mi je da je bio odličan učenik i pilot. Kao i u životu, stalno je radio na usavršavanju svog letačkog profila, Kupuje i mijenja više tipova zrakoplova, težeći bržem i suvremenijem. U njegovoj knjižici letenja upisano je 1.500 sati letenja i ona će ostati nijemi svjedok jednog vremena, vremena letačkog života našeg dragog Vilka.
Strast za letenjem, za novim, vukla ga je naprijed pa je uspješno obletio veći dio Europe, posjedovao je i američku pilotsku dozvolu, a sudbina je htjela da baš tu na aerodromu “Zvekovac” poleti na svoj poslednji let, polet u vječni život.Da bi bolje razumjeli značaj letenja u Vilkovom zivotu prisjetimo se razmišljanaja koje je naš Vilko brižno bilježio na papir. U jednom razmišljanju kaže: I ono što najviše želim u budućnosti jest da me posluži zdravlje. Jer jedan od uvjeta za produženje dozvole je zdravstvena sposobnost, koju moram provjeravati svakih 12 mjeseci. Mislim da bi mi vrlo teško palo da izgubim dozvolu. Držim da bih osiromašio više nego da mi netko uzme ogromne novce. Jer se gušt letenja ne da kupiti nikakvim novcima. Biti pilot je i u tome privilegij. U zemlji, kakva je Hrvatska, gotovo se sve može kupiti novcem. Sposobnosti ovdje ne igraju preveliku ulogu, ako imaš dobrog rođaka ili dovoljno novaca. Ali pilot možeš biti samo ako si za to sposoban. A onda tek dolazi novac. Znam puno pilota koji s vrlo malo novaca lete i uživaju u visinama. Tu su na prvom mjestu motorni zmajevi koji su dušu dali za polagano i sigurno letenje na friškom zraku.
Vilko je bio brižan suprug i topao otac, volio je svoje obiteljsko gnijezdo te se kao ptica uvijek njemu rado vraćao. Nije bio samo letač, bio je i uspešan poslovni čovjek i gospodarstvenik. Radio je kao financijski direktor u Elektro kontaktu, a potom postao poduzetnik. Za njega se može reći da je poštenim radom i trudom, uz podršku obitelju, stvorio malo obiteljsko carstvo.
Danas, kada se opraštamo od našeg dragog Vilka, ne mogu ne postaviti pitanje koje postavlja suvremena civilizacija: što je to smrt,od kuda smo došli i kamo idemo? Smrt je bol, gubitak najdražih ali i vječno spajanje naših duša. Ako je na ovome svijetu energija neuništiva i ako je život energija, a jest, onda je život neuništiv. Dakle smrt je samo prelazak.
I kako reče veliki pjesnik;”Čovjek se rodi da umre,a čast i obraz ostaje dovijeka”. I jedna i druga osobina bila je utkana u Vilkovu osobnost. Ja bih dodao: život ne znači samo fizički postojati, biti, već nadživjeti svoj život. Vilko je u tome uspio, ostavio je neizbrisivi trag u našim aeroklubovima Ivanić i Dubrava , a isto tako i među prijateljima i obitelji , te će njegova će djeca nastaviti utabanim stazama koje je on svojim životom i djelovanjem trasirao, a on na nebeskim putima bdijeti nad sudbinom svojih najdražih.
Jednoga dana kada i mi odemo, opet ćemo zajedno letjeti, u jatu, naša će krila bljeskati poput sunca, a mi uživati, kao uvijek, u nebeskom zagrljaju.
Kada čujete šum ponočnog povjetarca bacite pogled u nebo, vidjet ćete žute zvijezde kako plove. To su naše hrabri piloti , što uzletješe da se nikada više ne vrnu.
Otišla je jedna rijetka i neobična ptica, a naše jato ostalo osiromašeno za orla, tiho bez pozdrava, ostavivši uplakane rodbinu i prijatelje. Vilkovi kolege piloti obećaju da će svaki njihov let iznad njegove humke biti pozdrav Vilku.
Dragi Vilko, neka tvoj poslednji let u tu čudesnu ljepotu nebeskog plavetnila bude uspješan, miran i bez turbulencije i sleti nam nježno, kao što si to činio i za života. Kao što je zemlja stalna, takva su i naša sjećanja na tebe.
Neka mu je vječna slava i hvala.
