Vilko Marković

URBI ET ORBI

Cross Bar Sky Stars Contest

Nisam mogao izdržati a da odmah nakon našeg jučerašnjeg događanja na Gredi ne sjednem pred kompjuter i napišem nešto o tome. A o našem jučerašnjem Cross Bar Sky Stars Contestu treba javiti „urbi et orbi“, jer se ne sjećam ni jedne tako spontane i dobre atmosfere kao što je jučer bila na Gredi. Pozitivna atmosfera se osjećala u zraku. I to od svih, od organizatora, letača, natjecateljica, pa do običnih posjetitelja.

No, krenimo redom, kao što traži svaki normalni novinski članak, jer nas ne čitaju samo oni koji su bili na Gredi ili članovi našeg Kluba. Nas ipak čita širok krug ljudi, koji traže punu informaciju.

Sredinom rujna smo se dogovorili da ćemo početkom listopada organizirati našu tradicionalnu prezentaciju avijacije. To ionako činimo svake godine. Istina, u različitim terminima i s različitim razlozima, ali se sve svodilo na standardni aeromiting. A takav miting podrazumijeva puno letenja i pokazivanja što tehnika i piloti mogu. No, to postaje s vremenom monotono čak i onima koji nisu prečesto prisutni na aeromitinzima. A onima koji su na njima stalno, to se pretvara u rutinu i osobni egoistični užitak.

Osim toga, morali smo učiniti i nešto da upoznamo naše sugrađane sa neriješenim statusom letjelišta Greda na kojem smo mi već 5 godina ilegalno. Dakle, osim demonstracije naših letjelica i pilotskih sposobnosti, trebalo je učiniti nešto interaktivno s ljudima koji nam posvete svoju pažnju i daju podršku već svojim dolaskom na Gredu. Treba te ljudi uključiti među nas, treba ih zainteresirati za avijaciju, a istovremeno im mora biti i zanimljivo. Jer si i mi moramo priznati da većini običnih ljudi počinje ići na živce besmisleno letuckanje oko aerodroma, pa makar to bili i brisanci kojima se kosi trava ili skidaju šeširi s glava. To vrijedi i za natjecanja u preciznom slijetanju, koja su inače jako korisna za pilote, ali su nezanimljiva za široku publiku. Na tom i takvom tragu je pala ideja da organiziramo nekakav izbor ljepote. Iz iskustva s auto-industrijom, učinilo nam se da je veza između aviona i lijepih žena još veća. Da je adrenalinska veza između dobrog komada i isto tako lijepog aviona jača od slične kombinacije s automobilom. Jer avion je jedina sprava koja se kreće u sve tri dimenzije. Auti, brodovi, motori i slično se u prostoru kreću dvodimenzionalno. Avioni su 3-D. Onima koji su gledali Avatara će biti odmah jasno u čemu je razlika. Osim toga, avioni postižu brzine o kojima automobili i slične igračke mogu samo sanjati. Avioni su po definiciji i sublimat elegancije, zbog konstrukcijskih razloga. Stoga nije čudo da se najbolji kalendari ili spotovi snimaju s avionima (u aktivnoj ulozi ili kao mrak kulisa). Nadalje, rijetko koji  skiper, vlasnik motora ili auta ima razinu respektabilnosti koju imaju piloti. Biti pilot i takvim se prezentirati, izaziva kod većine ljudi vrlo visoku razinu poštovanja i divljenja. To su iskoristili i šoferčine Formule 1, pa su se nazvali pilotima. A istina je da bi svaki avio-pilot mogao sjesti u bilo koji primjerak Formule 1 i napraviti krug. Ne tako brzo i efektno, ali svatko tko zna voziti auto može voziti i bolid Formule 1. Ali su rijetki vozači Formule 1 koji znaju voziti avion. Pa makar i najmanji i najsmješniji, za koje mi sami znamo reći da su skalamerije. Hoću reći da piloti mogu biti gotovo sve što i drugi ljudi, ali drugi ljudi ne mogu biti piloti. Pilot ili jesi ili nisi. Nema nešto između.

Slijedilo je odlučivanje o terminu. Takva događanja ovise o vremenu, pa smo konačnu odluku donijeli četiri dana prije. Istog trenutka je krenula medijska kampanja. Na Radio Ivaniću se neprestano vrtjela reklama, imali smo i specijalnu emisiju, a po gradu i okolici su osvanuli džambo plakati, koji su pobrali visoke ocjene. A znamo i da su ih neki namjerno skidali. Sumnjamo da to nisu bile samo želje za čuvanjem efektnih plakata, već da su ih i ljubomorni uništavali.

Dan neovisnosti, 08. listopada 2010. započeo je vrlo magleno. No, do podneva se magla digla i show je počeo. Još po djelomičnoj magli je sletio Tomica Presečan, a onda su stigli Međimurci, pa Bjelovarci, Zagrepčani, Varaždinci, Jastrebarci, Podravci, Moslavci, Zvekovčani i broj se vrlo brzo popeo na 18 aviona (od generalne avijacije do ultralighta) i 12 zmajeva. To je bila slika za divljenje da se na jednom tako malom aerodromu skupi toliko letjelica s toliko pilota.

Paralelno su mladi Breške Grede postavili stolove i klupe sa šankom. Gređani su naši stari saveznici s kojima mi već godinam živimo u pozitivnoj simbiozi. Mi pomažemo njima, ali i oni nama. I tu nema neke velike priče ili kompliciranja. Točno se zna što tko radi i nema potrebe za silnim sastančenjima i dogovaranjima. Počelo se točiti piće, a nije manjkalo ni kokica i pečenih kestenova. Grah se počeo kuhati oko 10 sati, ljudi su dolazili biciklima, motorima i autima, pa je i atmosfera, obasjana toplim listopadskim jesenjim suncem, počela rasti.

Kandidatkinjeza najljepšu kopilotkinju:

  1. Emina Kolundžija
  2. Ivana Vadlja
  3. Ivana Cerjanec
  4. Anamarija Cerjanec
  5. Željka Školneković
  6. Snježana Maslek
  7. Andreja Haleuš
  8. Petra Haleuš
  9. Nikolina Dundović
  10. Davorka Mihelin
  11. Skanija Lukar
  12. Vera Zerec
  13. Gordana Divić

Odmah iza podneva smo krenuli s prijavama vlasnika motornih zmajeva i aviona, ali i kandidatkinja za najljepšu kopilotkinju. I tu se pokazalo da i piloti i lijepe žene znaju pokazati svoje atribute. Gotovo da nije bilo one seoske, poluprimitivne lažne sramežljivosti, već su svi zdušno dali sve od sebe da show uspije. U roku od sat vremena zabilježili smo kandidature za 8 aviona i 9 zmajeva, čiji su vlasnici morali dati par podataka o letjelici, ali i o sebi. Sa ženama je bilo još ležernije i zabavnije. Prijavilo nam se iz šuba 13 kandidatkinja. I one su morale odgovarati na niz pitanja, čiji su odgovori izazivali salve smijeha, jer smo dio odmah, preko razglasa, prenosili publici. Kad spominjem razglas, moram reći da smo dobili vrlo kvalitetnu gradsku opremu, zahvaljujući gospodi Pofuku i Berlanu, a svoj posao je odlično obavio Petar Pisnjak.

Izabrana su dva žirija s po pet članova. U prvom se nalazila ekipa naših budućih kopilotkinja (Željka, Emina, Nikolina, Andreja, Snježana) koje su obilazile letjelice, pomno ih razgledavale i upoznavale se s pilotima. Ženski žiri je svoj posao obavio visoko profesionalno i onda su objavile svoju odluku. Za najljepšeg zmaja izabran je zmaj Miloša Kolundžije Apollo Jetstar s BMW motorom od 109 konjskih snaga. Miloš, koji je doletio iz Međimurja nam je još rekao da njegov Apollo troši 8 do 10 litara goriva na sat, a kao pilot je Miloš prikupio u 2 godine svog letačkog iskustva 250 sati naleta.

Među avionima je najljepšim proglašena Cessna 172 moje malenkosti. Vrlo mi je drag ovaj izbor, jer je i na taj način potvrđena moja stara izreka da „postoje samo dvije vrste aviona: Cessna i drugi avioni“. O tome više u našem serijalu „Druženje s Cessnom“ na ovoj istoj web-stranici.

I tada slijedi velika predstava. Sve su kandidatkinje pozvane ispred publike i svaka je predstavljena auditoriju. O svakoj curi smo Tomica Presečan i ja rekli riječ-dvije i sve su hrabro prošetale do žirija i natrag. Žiri u sastavu Josip Lacković, Vladimir Jasek, Vilko Marković, Daniel Kramar i Dražen Lekšić su imali vrlo zabavan, ali i težak posao izabrati najljepšu kopilotkinju. Odlučili smo se za Eminu Kolundžiju, mladu diplomiranu inženjerku prehrambene tehnologije iz Sv. Marije iz Međimurja. Visoka Emina je neudata, voli gledati seriju „Život na sjeveru“, bavi se aerobikom i tenisom i, naravno, voli letjeti. Za nagradu je Eminu poveo na jedan akrobatski let Tomica Presečan, a doživljaje (najčešće vrisku) smo izravno prenosili putem razglasa. Smijehu nije bilo kraja. Emina je malo problijedila na izlasku iz aviona i jedino je uspjela reći da nije dobro prije takvog leta jesti grah, koji smo besplatno dijelili svima koji su došli na Gredu. Ivan Cerjanec, kuhar graha, je pokupio visoka priznanja za svoj uradak.

Iza toga je slijedio neobavezni dio programa u kojem se naši letači pokazali što mogu njihove letjelice i oni sami. Taj se dio odužio do sumraka. U zraku avioni, a na zemlji stari prijatelji i znanci u ugodnom razgovoru i izmjeni znanja i iskustava.

Time smo dokazali da smo svi skupa ekipa (mislim na AK „Ivanić-Grad“) koja je u stanju napraviti jako dobro organizirano okupljanje i druženje. Imam dojam da funkcioniramo kao maleni švicarski sat, koji svojim laganim tik-takanjem nezaustavljivo grabi cilju. Tu našu pozitivnu atmosferu su prepoznali i naši prijatelji piloti koji su s neskrivenim zadovoljstvo ponavljali low passeve i slične manevre na radost publike koja je često pljeskom uzvratila simpatije.

Sve u svemu, ekipa AK „Ivanić-Grad“ je jako zadovoljna i nada se da ćemo i na ovaj način se još više približiti rješenju našeg gorućeg problema. A to je legalizacija letjelišta Greda.

PS. Jučer se konačno saznalo i što znači riječ „Cross Bar“. No, to ni ovim putem nećemo otkriti, jer ćemo to koristiti i za naša buduća događanja. Pa oni koji žele saznati što to znači neka dođu drugi put na Gredu.