Došao je i taj trenutak. Znali smo da će kad-tad doći, ali smo se intimno nadali da ćemo ipak prije toga krenuti pravim putem. No, nije tako. AK Ivanić-Grad više ne zna kuda i kamo krenuti. Jedino što još funkcionira su nedavno pridruženi aviomodelari. Ostatak avijacije je prizemljen, što zbog sve rigorozinijih propis, što zbog krize, što zbog neriješenih odnosa sa zemljištem (čitaj: pistom). No, krenimo redom. Sa Šarampova smo se morali odseliti i ukinuti sve dozvole, jer su nas tako tražili vlasnici zemljišta. Na Gredu smo došli gotovo nasilno i potpuno ilegalno. Mislili smo da će naš ogoromni entuzijazam i znanje 4o-tak članova Kluba biti dovoljna sila koja će sinergijski otpletljati gordijski čvor najbitnijeg dijela naše egzistencije – piste. Jer za jedan aeroklub nije dovoljno ni silno znanje, ni volja. Potreban je aerodrom. Nećemo sada brojati sve akcije, mitinge, sastanke, dogovore i ostalo što smo inicirali u gradu, županiji, Agenciji za zrakoplovstvo i u nadležnim ministarstvima. Nećemo spominjati koliko smo ljudi angažirali, koliko puta smo degutantno snishodljivo slušali priče kako treba još ovo ili ono, a znali smo da to ipak ne treba. Ali hajde, za mir u kući i to ćemo pokušati napraviti i odslušati i biti strpljivi. Jobova strpljivost je bilo naše najjače oružje. Nije nam ništa drugo ni preostalo. Pa ipak smo mi samo udruga građana. Mi smo trebali asistirati hrpi birokrata koja je trebala obaviti profesionalni dio posla. A hrvatski birokrati ko’ birokrati. Prepuni priča, obećanja, ali ništa od realizacije.Svatko je tu više ili manje trebao nešto učiniti i svatko je tu stvarno i različito učinio. Lavovski dio je učinilo mistarstvo poljoprivrede, a najmanje je učinio grad Ivanić-Grad, koji je trebao biti glavni nositelj. Grad savršeno birokratski nije učinio ništa. To je gradu bilo toliko odiozno, da nas ni jednom, ali ni jednom nisu samoinicijativno pozvali, nazvali, obavijestili ili upozorili. Situaciju najbolje opisuje činjenica da smo svaki puta mi zvali, pitali, tražili. I svaki bismo put dobili odgovor pisani ili usmeni da se rješenje očekuje do konca stoljeća. Promptno nas je gradonačelnik Kovačić jedino izvijestio da neki naši piloti niskim letovima plaše djecu u Ulici ruža.Dakle, grad Ivanić nije pokazao nikakvu volju za rješenje problem aerodroma Greda. Savršenim birokratskim pristupom su jedino ostavljali tek toliko odškrinuta vrata, da im se ne bi moglo ništa prigovoriti. A u gradu Ivaniću su i u ostalim stvarima takakv pristup doveli do savršenstva. Imaju jedino prokletu sreću da su građani Ivanića zainteresirani samo za svoje privatne, osobne interese, a tupasto potpuno nezainteresirani za javne. Ne biste vjerovali ali antički Grci su takve ljude (nezainteresirane za javne poslove) zvali – idioti. U modernom svijetu se taj smisao promijenio, ali je i nadalje vrlo slikovit. I što dalje ? Susjedni aerodrom Zvekovac kraj Dubrave (udaljen 10-tak km zračne linije) je preuzeo gotovo sve funkcije. Imaju registriranu pistu sa svim potrebnim dokumentima i zračnim kartama. Imaju hangare, struju, vodu, pilotski dom. Gotovo svi članovi AK Ivanić-Grada su tamo postali članovi. Zvekovac je postao primamljiva meka za nove avione i pilote, tako da je tamo sada stacionirano 20-tak aviona i 40 pilota s dozvolama, čega u Ivaniću nikad nije bilo. Ako još dodamo da je aerodrom Lučko isto kao i Ivanić u izumiranju, onda vidimo da Zvekovac postaje regionalni zrakoplovni centar.I sada na ovoj točki promišljanja više nije jasno kuda bi mogao krenuti AK Ivanić-Grad i aerodrom Greda. Stoga će biti potrebno sjesti, dobro porazmisliti što i kako dalje i, što je najvažnije, kakav stav zauzeti prema glavnom kočničaru našeg razvoja – gradu Ivanić-Gradu.
