Naši članovi Tomislav Presečan i Đuro Gavrilović pobjednici su prvog  air race-a u klasi UL održanog na Braču.Evo Tomovih utisaka:

Stigao je!!!!!  U četvrtak su nam javili iz Pipistrela da je talijanska registracija koju smo čekali skoro dva mjeseca stigla. Ludnica, već u petak ujutro bili smo na putu za Ajdovščinu preuzeti novu ZVIJER!! Pipistrel Virus SW. SW je inače kratica od short wings ili ti skračena krila. Nakon kratkog pregledavanja dokumentacije i potpisivanja formulara napravio sam probni let sa Robijem- probnim pilotom Pipistrela koji ni sam još nije letio avion sa ovakvom opremom, tj. ništa od obuke jer još nitko u ovom dijelu Europe nije niti vidio ovakvu opremu a kamoli letio nešto ovako. Autopilot, 2 x EFIS Sky View, transponder S mode, Garmin 695, TICAS i još puno, puno toga. Znajuči osnove i performanse Virusa nisam se dvoumio da poletimo prema doma i tako gosp. Đuro Gavrilović i moja malenkost sjeli smo u Virusa i krenuli preko Portoroža i Vrsara prema Zveki, privremenom prebivalištu Virusa. Davor je svoj friško servisiran Sinus preuzeo iz Pipistrelovog servisa i sa njime je gđa Greta Gavrilović, njegova česta kopilotka krenula zajedno sa nama put kući. Let je protekao super, vrijeme je bilo dobro i tek kada smo prelijetali Petrinju odlučili smo malo probati tu “ZVIJER”. Ne, ne govorim “ZVIJER” bez razloga, ovaj avion to stvarno jest. Putna brzina 265 km/h, brzina penjanja na 160 km/h 7,5 m/s, finesa iznad 1/18, minimalna brzina 53 km/h, nevjerojatna okretna brzina akrobata na velikim ali i malim brzinama. Ovo nisu podaci proizvođača, već podaci isprobani na našem zrakoplovu u posljednjih par dana. I to sve od mikrolakog zrakoplova sa samo 100 konja!! nije ni čudo da na trupu nekih Virusa piše: ” INFECTED BY VIRUS”, jer ovaj zrakoplov vam uđe pod kožu i leti žilama. Iduć dan ili ti u subotu već smo kretali na put prema Braču. Ista ekipa u Sinusu i Virusu, dok je Laci sa svojom gospođom krenuo par minuta ranije i odlučio ići direktno prema Braču dok smo mi ipak odlučili do Sinja da bi dopratili našeg dragog Atilu i njegovih 8 kolega u zmajevima i jednog sa Apolo Foxom preko kontroliranog zračnog prostora “Split” do Brača. Let do Sinja je bio fenomenalan, letjeli smo na FL 130 ili  na 13000 ft. Na Braču nas je dočekala Javorka, direktorica aerodrome Brač kojoj se I ovim putem zahvaljujemo na prekrasnoj organizaciji I brizi za učesnike, a pogotovo za divne trenutke nakon povratka na Brač, ali o tome malo kasnije. Popodne smo malo letjeli oko Brača I snimali se u zraku, a Jaklenec je u svog Long EZ uvukao gosp. Šebetića. Đuro I ja smo zajedno sa njima letuckali oko Brača na koji metar od mora. Fotke I filmić su mrak. Za par dana ću ih imati pa ću I to moći podjeliti sa vama. Naveće smo se smjestili u hotel I proveli lijepu večer u discu hotela. Ujutro je počelo, Jaklenec je bio ludo dobre volje; valjda ga je draga oraspoložila I počela je zeka. Nakon par letova dosadnih aviončeka počeli smo se igrati ok aerodroma, a kontrola nas začudo nije spuštala. Nakon par dobrih brisanaca u paru iznad platforme došlo je vrijeme da I mi poletimo na trku. Trka je kretala sa dodavanjem gasa na pisti. Pista se nalazi na oko 500 metara iznad mora. Iduča točka okreta bila je iznad mola u Supetru. Vrijeme je bilo dosta turbolentno I drndavo no zanimljivo. Nakon Supetra trebalo je doletjeti do Bola, odnosno do Zlatnog Rata na 500 ft I nazad na slijetanje na aerodro gdje se nakon zaustavljanja štoperica gasi. Od Supetra do Bola treba ponovo preskočiti  Vidovu Goru a na putu jato galebova. Dosta škakljivo ali opet zanimljivo. Od Vidove gore  do Zlatnog Rata tzv. “STRMOPIZD” od 500tinjak metara I onda opet penjanje na 500 metara uz brdo I slijetanje. Tko je Bio na Bolu I kad pogledate prema Vidovoj Gori nemozete vjerovati da smo sa Virusom uspijeli direktno, bez zaokreta preletjeti brdo I sletjeli na aerodrome. Normalno bili smo prvi u kategoriji mikrolakih zrakoplova. Moram priznati da je Laci isto bio vrlo blizu I da su čak GPS ovi davali I drugačije podatke ali suci su odlučili po štopanom vremenu tako da smo ipak odnjeli titulu pobjednika. Za utjehu napominjem da smo bili dvoje u zrakoplovu što je normalno ovu pobjedu učinilo još većom jer je konkurencija  bila uvijek sama u avionu. Nakon dodjele I ručka odluka je pala da  se kreće put kući. Zmajari su već krenuli ranije I probili se preko Velebita kraj Omiša a mi smo se uputili preko Zadra. Normalno onuda nismo prošli I sletjeli smo na alternativni aerodrom Zadar. Svi su ostavili avione tu I otišli kući autima ali mi normalno ne. Đuro me pogledao I rekao “Na Braču je bilo superr”, a ja sam već trčao ispuniti plan leta za nazad. Bilo je 15 minuta do zalaska sunca I prvo nam nisu prihvatili plan ali nakon inzistiranja poletjeli smo. Prije Splita već smo bili u mrklom mraku, još Šolta I nazire se Brač, a kad tamo; ekipa sa Brača upalila sva svijetla za nočno slijetanje. Usput smo isprobali I nova svijetla na Virusu I ostali zadivljeni snagom. Sletjevši opet nas je dočekala Javorka sa ekipom koji su nam razbili mit o hladnim I škrtim Bračanima. U zgradi nas je čekala raspjevana I rasplesana ekipa vatrogasaca, stjuardesa I uprave aerodrome. Ostali smo do ponoći sa njima. U pon smo se odužili malim panoramicama I u utorak preko Kornata, Silbe I Otočca stigli nazad doma. Jedva čekamo bolje vrijeme da možemo nastaviti ovo divno druženje I letnje. Čeka nas Finska, Grčka, Rsija I Afrika, a plan je sve odraditi do kraja sezone.

Želim Vam plavo nebo sa guznim vjetrom!