Ne sjećam se kad sam zadnji put bio na tako tužnim sprovodima kao što je to bilo prekjučer Mikiju, a danas Saši. Ne sjećam se kad sam na nekom sprovodu vidio toliko iskreno tužnih ljudi, toliko muških koji su kriomice brisali suze. Ne sjećam se da sam tako skoro bio na sprovodima s tolikim brojem ljudi. Ne znam ni za jedan sprovod na kojem su avioni i helikopteri u niskom preletu odavali počast prijateljima. Vrlo je neobično vidjeti smireni let aviona i helikoptera koji pozdravljaju prijatelje i koji, usprkos svemu, i dalje prkose i govore kao i mornari „navigare necesse, vivere non est necesse“. Bili su to vrlo tužni i emotivni sprovodi. Usprkos starom običaju da pokojnika, a pogotovo prijatelja, ispratimo rundom pića u obližnjem kafiću, ovaj put to nisam bio u stanju. S oba sprovoda sam otišao doma bez ikakve riječi.
I nisu samo avioni i helikopteri bili tu. I Miki i Saša sa dali doprinos Hrvatskoj u ratu. Bili su to doprinosi na kojima bi ima zavidjeli mnogi današnji „branitelji“. Ispratili smo ih zbog toga i s počasnim plotunom i hrvatskom zastavom, koju su dobile obitelji. Ispratili smo ih i s prekrasnim riječima starog Trifuna. Malo nas je (možda samo mene) iznenadio stari Trifun. Znao sam da je stari letački lisac, ali nisam znao da može o nekome tako toplo i duboko izreći. Svaka čast, gospodine Trifunović.
Ne sjećam se da sam bio tako skoro na sprovodima s tolikim brojem ljudi. Nisu to bili samo piloti. Bilo je to i puno drugih, koji sa zrakoplovstvom nemaju veze, ali ih je potaknula neobična i tragična sudbina Mikija, Saše, Gerda i Zvonka. Ali, mislim da su tu bili svi koji su i jednom bili u zraku, a koji su mogli doći. Piloti u uniformama (koji su držali počasnu stražu), piloti u civilkama koji lete na svim mogućim vrstama zrakoplova. Činilo mi se da su tu svi koji u Hrvatskoj imalo znače u zrakoplovstvu. Iz Varaždina je ekipa došla u kombiju s Lesijem… Bilo nas je toliko da nisam vidio Lacija, Davora, Damira, Dehina, Tomicu… Tek malo prije i poslije sprovoda.
Ove godine obilježavam 10 godina aktivnog i samostalnog letenja. I tek sam na ovim sprovodima shvatio da pripadam jednom maloj, posebnoj skupini ljudi. Skupini koja se po osobnim ljudskim osobinama ne razlikuje od većine oko nas. Razlikujemo se po po jednom malom, ali istovremeno velikom detalju. Biti u zraku, biti iznad svega i svih, pa makar i nakratko, to je silna privilegija. Nisam je bio svjestan do danas. I upravo kad sam to i sam pomislio, na glas je to izrekao stari Trifun. Izgleda da su sprovodi ipak mjesta na kojima sami ili nam netko drugi otkrije jedan dio nas, jedan naš životni segment, kojega često nismo ni svjesni.
Izgleda da su sprovodi i dobro mjesto da se ponešto i prisjetimo. Zvonka nisam poznavao, ali Mikija, Sašu i Gerda jesam. I o čemu razmišljaju ljudi na takvim sprovodima. Gerd mi je jedanput iznajmio Cessnu 9A-DZD s kojom smo doletjeli na Šarampov i isprobavali je da li može ući u hangar. Viđali smo se često na Lučkom, u Ivaniću, na Grobniku. „Bok, kaj ima novoga ? Kupil si novi stroj“ pitao me je Gerd 2006.godine kad sam doletio s novom Cessnom. Zadnji naš kontakt je bio kad smo se dogovarali gdje da mu ostavim Flight Simulator za GARMIN 1000. „Kolko sam dužan ?“, pitao me je kad ga je našao u uredu na Plesu.
Sašu sam najčešće sretao na stajanci generalne avijacije na Plesu. Znao je doći autom do mene i uvijek bi se raspričali. Imao sam milijun pitanja. Recimo „kak da odletim u Straubing na popravak autopilota?“ Faksom mi je poslao detaljne upute o imenima ljudi u Straubingu, faksevima, ruti, proceduri za prelet i slijetanje i posebno napomenuo da ako ga štogod budem trebao neka ga samo nazovem. Uvijek se javljao, jednom i iz Milana. Dogovarali smo se da jedanput odleti samnom do Straubinga i da pokupi svoj avion sa servisa. Htio sam malo letjeti s letačko facom. Nisu nam se, na žalost, poklopili puti. Sa silnim mi je ponosom pokazao unutrašnjost svog novog King Aira. I sam sam bio ponosan da mi netko pokazuje tako nešto. Sašu sam prvi put vidio na teorijskom dijelu svog pilotskog ispita. Na samom ispitu nam je objašnjavao i pokazivao klasifikaciju zračnog prostora. Nije nam ni na samom ispitu bilo baš jasno što stvarno znači prostor klase C, D ili G. Danas mogu ponosno reći da sam u ne prevelikim kontaktima sa Sašom puno naučio i čuo. Možda nisam bi ni svjestan toga.
Miki je posebna priča. Isto sam ga vidio prvi put na prvom dijelu ispita. Išao je od đaka do đaka i šaptao „kaj ne znaš ? Jesi odgovoril na to i to, jel ti kaj treba?“ I meni, kao i tolikima ostalima, Miki je bio i praktični ispitivač. Pustio me je poletjeti s Lučkog po Zagorju, a poslije je letio samnom i na mojem Stingu u Ivaniću. Kad bi se sreli na Lučkom ili u Ministarstvu, prvo je pitanje bilo „Kak si ?“ uz široki osmjeh. Znao sam za njegov nedavni gubitak sina, pa mi nije bilo jasno otkud ta vedrina. „A valjda je tak nasađen ili mu je tak lakše“, razmišljao sam. Mnogi će se od nas sjetiti Mikija na Šarampovu. Picak je meni pokazivao kako moj Sting može napraviti luping i valjak. Bilo je impresivno. Mali vižlasti Sting je svašta mogao. Ali Miki ne bi bio to što jest da, tom prilikom, na odlasku, nije s Cessnom 150 napravio pred našim očima valjak !!! Uzeo Miki dobar zalet i visinu i nas ostavio kao amatere da buljimo za njegovim repom prema Zagrebu. Tad sam prvi put shvatio da Cessna može i nešto takvo. Tu sam anegdotu prepričao sto puta u razno-raznim prilikama.
I tako su otišle naše legende. Otišle s tužnim i impresivnim ispraćajem. Otišao je dio najvećih hrvatskih pilota. Otišli su i da nama pokažu da smo dio nečeg posebnog. I zato samo ponosan. Zahvaljujući njima.
Prošla su tri sprovoda. Čeka nas i četvrti, jer Gerda još nisu našli. Pretužno.
Vilko Marković