Teško je naći pravu riječ kad dođe trenutak oprostiti se s istinskim prijateljem kakav je bio Marijan (Marinko) Lovrić. Misli otupe, zasjaji suza u oku, te glavom lete samo sjećanja na predobre trenutke provedene s Tobom, prijatelju. Ne sjećam se kad si došao u naš aeroklub i u naše živote, ali sjećam se da je to bilo tiho i nenametljivo iako si već tada bio letačka legenda. Legenda koja je ostvarila svoje dječačke snove i vinula se u plavetnilo neba prošavši evoluciju od jedrilica bacanih iz praćke do Miga 21. Znanje o letenju, aerodinamici i tehnici letenja nesebično si bio spreman podijeliti ne samo sa letačima, nego i s običnim ljudima, znatiželjnicima kojima bi svim svojim velikim srcem objašnjavao što to zapravo avion «drži» u zraku. Ako sam ikada poznavao čovjeka koji je živio da bi letio i obratno, letio da bi živio, onda si to bio Ti. Nezaboravna su nam druženja u našoj kućici kraj hangara uz sir, špek i pivu i pilotske doživljaje Tvog nemirnog života. Kao onaj kad Ti je uletjela osa u pitot cijev Miga i otkaza brzinomjera. I stotina drugih. Tek sada u gorkoj spoznaji da su takvi trenuci zauvijek izgubljeni za nas, vidim da si jedan dio sebe ugradio u živote svih nas iz Aerokluba Ivanić. Ostaje nam samo nada da ćeš nas dočekati «gore» sa samo sebi svojstvenim osmjehom i neizbježnim pitanjem «Pa gdje si ti?»
Marinko, miran let u plavetnilu beskraja žele Ti svi članovi Aerokluba Ivanić, a Tvojoj obitelji i obitelji kolege Vladimira Bodiša iskrena sućut.